Bilo je kasno posle podne, petak, poslednji radni dan u toj nedelji, na odeljenju oralne hirurgije. Napolju je duvao vetar severac, a sneg je padao celi dan.
Začulo se kucanje na ulaznim vratima, posle kojeg je odmah u ambulantu ušao čovek u beloj uniformi gurajući invalidska kolica u kojima je sedeo muškarac mršavog lica sivkaste boje držeći se za jednu dršku kolica čvrsto, da su mu zglobovi na toj ruci pobeleli, dok mu je druga klonulo ležala u krilu.
- Koleginice, mi smo iz hitne pomoći. Doveli smo gospodina jer ga boli zub – obratio se sestri koja se okrenula i gledala u njih.
Sestra Biljana je bez reči prišla, preuzela kolica sa pacijentom i smestila ga u ambulantu, ostavivši ga u kolicima u kojima je sedeo. Zatim je lagano pripremila sve za pregled.
- Od čega se lečite, pijete li nešto od lekova i jeste li danas popili svoju terapiju – strpljivo ga je upitala?
- Da, pijem lekove i sve što je trebalo da popijem do sad, popio sam. Inače, imao sam moždani udar. Nisam znao da imam povišen krvni pritisak, odgovorio je pacijent.
Doktor je pregledao pacijenta i obratio se medicinskom tehničaru koji je dovezao pacijenta.
- Gospodin ima više zuba za vađenje, od kojih ćemo danas obaviti ektrakciju ovog hitnog, koji ga boli. Mora više puta doći da bismo obavili ekstrakcije i ostalih zuba koji su za vađenje.
- S’ obzirom da je sad urgentan slučaj, mi smo ga doveli, a za ostale redovne, će morati da dolazak organizuje sam – odgovorio je tehničar hitne pomoći.
Posle obavljene ekstrakcije zuba i datog saveta za postupak šta i kako da radi posle ekstrakcije istog, a i kako da se pripremi za vađenje sledećeg zuba, sestra Biljana je ispratila pacijenta u invalidskim kolicima.
Jedno jutro, posle nekoliko dana, kada je izašla u čekaonicu da prozove sledećeg pacijenta, videla je da je pacijent u invalidskim kolicima upravo stigao. Pored njega je stajao jedan mladić malo duže kose. Izvolite gospodine Milićeviću, uđite – obratila se sestra Biljana pacijentu u kolicima. Prišla mu je i laganim pokretima poterala kolica u ambulantu. Moraćete samo malo da sačekate. Doktor je trenutno kod direktora, na jednom kratkom razgovoru. Nadam se da ste popili svoje lekove i da ste doručkovali, tačnije, da ste se pripremili za ovo vađenje zuba kako smo se dogovorili?
- Jesam, sve sam uradio onako kako ste mi objasnili prošlog puta.
- Ovog puta ste, vidim, došli sa rođakom, pitala je sestra Biljana?
- Ne, ovo je moj komšija. Ja živim sam. Nemam nikog od rođaka, na žalost.
- Kako, pa ko vam pomaže, ko vas vodi na rehabilitaciju, kupuje? Koliko vidim vi imate levu hemiplegiju, na svu sreću, ali i za to treba vreme za oporavak, ali i podrška nekog pored vas.
- Ja sam bio ostavljeno dete. Odrastao sam u domu. Tu sam završio osnovnu školu, kao i srednjoškolsko obrazovanje dok sam fakultet završio sam, uz rad. Oženio sam se, ali dece nismo imali. Moja supruga je umrla, prošle godine, iznenada, u snu. Sada sam potpuno sam.
- Koliko vam je godina, gospodine Milićeviću, upitala ga je sestra Biljana?
- Imam 56 godina, odgovorio je.
- Uzmite psa gospodine Milićeviću. Nemojte da živite sami. Pas će vam pomoći da lakše prebrodite sve što vas je snašlo. Pomoći će vam da se rehabilitujete jer ćete o njemu morati vi da brinete, da ga šetate, što će i vama koristiti da se potpuno oporavite, u dahu je izgovorila sestra Biljana.
Prošlo je nekoliko meseci od tad. Bilo je prohladno, rano, martovsko veče. Sestra Biljana je lagano raspremala instrumente, dok je doktor sedeo na svom uobičajenom mestu lagano ispijajući svoj čaj, kao i uvek, pri kraju smene.
Još jedan radni dan se bližio kraju. Kucanje na vratima ordinacije, svratilo je oboma pozornost.
- Uđite, rekla je sestra Biljana i okrenula se ka vratima kroz koja je ubrzo ušao visok, vitak, prosed čovek.
- Dobro veče, došao sam samo da vas pozdravim i da vam se zahvalim, obratio se sestri Biljani, pružajući joj buket cveća i lepo umotanu kutiju. Ona ga je zbunjeno i upitno gledala.
- Zar me se ne sećate sestro Biljana, ja sam gospodin Milićević, vaš i doktorov bivši pacijent. Onaj, kome ste posavetovali da uzme psa, onaj koji je ovamo dolazio da izvadi zube, hemiplegičar u invalidskim kolicima.
- Vi hodate, nasmejano je rekla sestra Biljana. Svaka čast gospodine Milićeviću.
- Poslušao sam vas. Uzeo sam psa, tačnije, on je našao mene. Mešanac, rundave dlake, spavao je ispred mojih vrata grejući se i krijući se od hladnoće i mraza. Komšije su ga terale, ali se on uporno vraćao. Na kraju, pustio sam ga da uđe u stan i u moj život i desilo se baš to što ste mi i rekli da će biti. Oporavio sam se brinući o svom Gari i šetajući sa njim. Sad imam druga, za uvek, dok trajemo, on i ja. Imam potpuno novi život. Eto, zato sam došao danas da vam se zahvalim na savetu i vašoj pomoći sestra Biljana, rekao je gospodin Milićević u dahu, kao da se plašio da će ga neko prekinuti u njegovom monologu. Do viđenja i svako dobro. Žurim, Gara me čeka ispred doma zdravlja, izgovorio je gospodin Milićević i hitro nestao u otvoru vrata ordinacije.
Biljana i doktor su ostali u tišini da nekako zbunjeno gledaju za njim svako sa svojim mislima.