Kad život prolazi često umemo da kažemo, ma nije važno, imam uspomene. Svi mi imamo uspomene. Lepe i one manje lepe. Ove manje lepe, kako ih ja eufemistički nazivam, često znaju da bole, onako, do dna duše, ali su sve jedno naše i nikad ih se ne odričemo. Ova je jedna od tih, bolnih, moja, ali nekako više njena, jedne male, sada već velike Anje, koja nije prestala da sanja, a kada sanja, sanja uvek isti san.
Grad okružen slavonskim šumama, reku Ilovu koja protiče pored sela gde se rodio njen deda, hrastove, kitnjake i lužnjake, srne i jelene koji jure preko uzoranih njiva bežeći ispred lovaca, vinograd ispod kuće, jednog psa , mađarsku vižlju po imenu Tref, kratkodlakog, boje šargarepe koji je bio komšijin, ali i njen, igranje u šumi preko puta kuće, kupanje u toplim vodama bazena u parku banje…
Jednog kasnog leta boravili smo nešto duže u gostima kod Anje. Imala je onda, blizu osam godina. No, niko joj ne bi dao toliko godina jer je bila krhka, omanjeg rasta, plavokosa, živahna devojčica sa krupnim, plavim, radoznalim očima. Sećam se da me jednog dana povela u šumu, preko puta kuće, da bi mi pokazala nešto interesantno, nešto što niko nije znao osim nje. Razumela sam da je to njena tajna.
Šuma je bila lepa, bogata, belogorična, ne baš previše gusta, ali su stabla bila izuzetno visoka. Tu i tamo rastao je i po neki bor, ali i visoke, smaragdno zelene jele. Krošnje stabala su se sastavljale u visini skrivajući nebo iznad i ostavljajući tek po neki prorez kroz koji se probijalo sunce osvetljavajući tlo na kojem je bilo žbunolikog rastinja, mahovine i dosta opalih borovih iglica i sasušenog lišća. Na jednom omanjem proplanku, na samoj sredini, rasla je velika bukva, a na njenom stablu, visoko, bila je jedna omanja rupa na koju mi je Anja skrenula pažnju.
– Gledaj strina, sad će da izađe. Ja sam mislila da će iz te šupljine iz stabla izaći veverica. Znala sam da one vole da prave svoja staništa u šupljinama stabla. No, umesto veverice, izašla je jedna omanja životinjica koja je podsećala na nju, ali nije bila veverica. Onako začuđeno, upitala sam malu Anju o kojoj je životinjici reč.
– To je puh. On voli da jede isto što i veverica i strašno voli da krade orahe, lešnike iz kućnih trapova, objasnila mi je kao velika, mala Anja.
Gledala sam u majušno stvorenje zadivljeno, ali i iznenađeno, jer, nikada u svom životu do tog dana nisam videla puha, a bližila sam se četvrtoj deceniji. A onda sam shvatila. Mala životinjica je ličila na junake iz Diznijevih crtanih filmova, Čipa i Dejla, one male smešne veverice, bar sam ja uvek mislila da su veverice.
– Nemoj nikome da kažeš da su ovde u poverenju mi je rekla mala Anja.
Nikome nisam otkrila tajnu gde su živeli mali puhovi, ali već godinama svima pričam, kada se ukaže prilika, gde sam ih prvi put videla. Uspomena na taj događaj je lepa, ali i za mene bolna jer Anja, više ne živi u lepom slavonskom gradiću okruženom šumama.
Nedugo posle toga, postala je apatrid, kao i mnogi sa tih prostora. Danas živi daleko, preko debelog mora, što bi rekli moreplovci. Ima malenog sina, koji nosi ime jednog od junaka iz Andersenovih bajki i koji šeta nekim drugim šumama kroz jesenje lišće koje šušti, raste uz neke druge male puhove i juri neke druge leptire, dok Anja i dalje sanja.
Uvek isti, nedosanjani san, šumu preko puta kuće u kojoj su živeli mali puhovi, vinograde sa čokotima grožđa koje je gajio njen đed, slavonske hrastove šume kroz koje jure srne i jeleni, Ilovu, reku čije obale krase vrbe žalosnih grana, plavo nebo iznad obronaka Papuka, ulice malenog grada sa baroknim fasadama, sanja uspomene koje se nikada neće vratiti, koje su sve lepe, ali uspomene koje bole, do dna duše, za uvek.
Ja po nekad sanjam Anju i ono vreme koje je nestalo u nepovrat, lepo, na svoj način, a opet vreme , za koje kažu svi, dogodilo se, ne povratilo se.
Jedino što bih volela to je da se oni koji su nekad živeli tu, ili tamo, vrate, ali, davno sam prestala da verujem u bajke.