Pretraga

Jedna šetnja kroz pitomu divljinu

 

Mala crvena ruža stablašica-
mojih ruku delo
Odavno niste prošetali kroz moju baštu još od kad sam pisala ovaj post. Čudo su instinktivne ideje koje odradite, a kasnije saznate da ste u stvari uradili određenu i dobru stvar, poznatu kao virtuelni post.
 
 
Mnogo kasnije, posle te prve šetnje kroz baštu prošetala sam vas i kroz austrijsku prestonicu uz pomoć malo slika i reči, viđenu kroz moj pogled.
Crvenrepka, mala ptičica odgovorna
za ovaj post 😉
Danas me jedna mala ptičica, koja je došla da nesmetano „doručkuje“, ponukala da vas opet prošetam kroz moje, meni lepo dvorište i da vama svima, posebno onima koji žive u gradovima i stanovima bez terasa prenesem atmosferu života sa prirodom, jer, uvek volim to da naglasim, moje dvorište je uređeno tako da u njemu nesmetano žive svi stanovnici prirode koje mi  ona pošalje, ali  i ja, sa mojim ukućanima i gostima. 
Moja bašta je sređena na rustikalan, haotičan način, ukroćena tek toliko da pruži dovoljno prostora za igru mojim unucima. Ima voćaka samo toliko koliko mogu da se uberu u sezoni zrenja, a ako i ostane neki višak, podelimo ga između svojih milih i komšija.
Ukrasnih stabala ima taman da zadovolje potrebe hrane za ptice, a osnovni cilj njihovog sađenja je i bilo upravo to, da ptice, koje dođu, imaju hranu i preko leta i preko zime

Mnogi žbunovi, ali i perene su ukrasi u bašti sa dvostrukim zaduženjem, da ulepšaju ambijent i da budu hrana za ptice ili „zaštitna ograda“ od radoznalaca koji ometaju stanovnike, bube, leptire, ježeve i dr. od   mojih kućnih ljubimaca mačke Melanije, alijas Meli i mog ostarelog, dragog, vernog psa Srećka.

 

 

 

 

Arum Italicum ( italijanska strela)- otrovne bobice koje su hrana za ptice!
Petronije, o kojem ste takođe mogli da pročitate priču na ovom blogu, se odavno skućio, ima svoju golubicu i živi na tavanu komšijske kuće u blizini. Ponekad dođe i stane na moju staru antenu za bežični net, kao da hoće da me podseti da još uvek misli na mene, ali da eto, „deca treba da odlete“.
Ježica Selena, dolazi kad god treba da na svet donese novo pokoljenje, zadrži se u svojoj kućici koliko treba, a zatim odlazi,
Selenini ježići ove 2014. godine
dolazi, odlazi, a kako je uglavnom noćna životinjica, posle svog obavljenog posla materinstva, dugo je ne vidim, ali vidim njene tragove prisustva u vidu ogrizaka na popadalim voćkama ili neki novi „nasip“ ispred ulaska u njenu kućicu.
Bube i leptiri svakodnevni posetioci
O pčelama i leptirima, koji mogu da biraju šta im je po volji i kad, a i ostalim insektima, sitnim, a i onim većim i meni čak nesimpatičnim, moja bašta bi sama, da ume i može, mogla da ispriča sijaset priča i dogodovština. Jednom, možda i o tome, sročim jednu, ili više, personifikacija jer volim takve priče.
Čim se Srećko odmakne, oni navale
Ove godine u mojoj bašti caruju puževi, sa kućicom, pobedili su u brojnosti golaće, kojih uvek ima, jedu šta stignu, a koje ja ne diram i koje sam ovekovečila u jednoj priči. Pojeli su sve do čega su se dočepali, počev o mojih ruža, koje su desetkovali preko stabljika i plodova paradajza, ali, ruku na srce, bilo je i za nas, a i kiša im je zdušno pomogla da ovog leta moja bašta bude eldorado za puževe.
Ruj „Tiger ey“- hrana za ptice
Moja bašta je meni izvor mnogih ispiracija i jedno mesto gde se stapam sa prirodom uživajući u miru koji ona pruža, bilo da sam sama ili kada su tu moji mili, unuci i deca,  prijatelji i gosti.
Drago mi je ako sam delić tog mira uspela da prenesem i na vas.

 

Posle kiše

Leave a Reply