Ja sam neizmerno želela svoju kći i kako sam pre trudnoće pušila, čim sam saznala da sam trudna, ostavila sam cigarete iz mesta. Sve vreme dok sam dojila svoju devojčicu, nisam pušila, sve do par dana pre njenog prvog rođendana. Kada sam nakon rođendanske proslave donela neopozivu odluku da držim dijetu i smršam, prvo sam posegnula za cigaretom. Tako je počela jedna nova klackalica. Uvreženo mišljenje da se manje jede kad se puši, ušetalo je i u moj mozak opsesivno željan i usmeren za brzopotezno, ako može i preko noći, skidanje suvišnih kilograma. Na svu sreću bio je juni mesec, pijace su bile pune zeleniša i ja sam, puna elana započela sa svojom prvom, Atkins dijetom.
Jednostavnim jezikom rečeno jela sam mnogo belančevina, mesa i povrća bez imalo hleba, testenina, leguminoza, a posebno bez S od slatkiša. Bila sam vrlo disciplinovana i urodilo je plodom. Za 3 meseca sam bila lakša za celih 15 kg.
Međutim, sve je i ostalo na tome.
Život nas retko mazi, a i kad to čini često to bude poprilično turbulentno i događaji sustižu, čak prestižu jedan drugi. Naše telo, zna onda da se u svemu tome ne snađe baš najbolje, jer, iako je sazdano da bude neverovatno precizna „mašina“ ipak ponekad, ne stiže da adekvatno odgovori na sve promene.
Tako je i moj organizam počeo da „štuca“ i nakon rođenja dvoje dece pojavili su se prvi hormonalni poremećaji, problemi sa štitnom žlezdom, ozbiljni problemi sa bubrezima, kasnije i „življenje“ sa „ružnom reči“, kako ja nazivam carcinom i u svakoj toj situaciji obavezna dijeta, tj. kako su govorili lekari odgovarajuća ishrana, je bila deo terapije.
Kilogrami su silazili i vraćali se. Istovremeno, moje znanje o zdravoj ishrani se uvećavalo, nadopunjavalo, ali nešto je ipak nedostajalo u svemu tome.
Ja nisam bila od onih zdravstvenih radnika koji pričaju jedno, rade drugo i misle treće. Ukoliko kažem nekom da se može pobediti zavisnost od nikotina i iskustveno znam da jeste, iako, jeste teško.
Nisam od onih koji lažu sebe kad kažu; ja ne jedem puno, a istina je sasvim drugačija.
Ja zaista nisam jela mnogo, čak više, jela sam relativno zdravo, ali htela ne htela morala sam priznati da nisam uobročena, da preferiram više pojedinu vrstu ishrane npr. mediteransku, a ona obiluje, između ostalog bogatim jelima od testenine i dogodilo se da, povišen šećer zakuca i na moja vrata, a već je bio prisutan, malte ne kod svih članova moje uže i šire familije.
Nikad mi nije nedostajala samodisciplina i nikad nisam započinjala ništa od ponedeljka. Kada bih donela neku odluku, započinjala sam njeno sprovođenje u delo odmah.
Ono što hoću da kažem je, da sam se svojski trudila da svoje kilograme održim i na tih na jedvite jade i uz pomoć velikih odricanja stečenih prvo 70kg, kasnije 75kg.
„Dijete“ su se ređale, jedna za drugom, efikasne i manje efikasne, ali moj „ples sa viškom kilograma“ se nastavljao i ništa što sam činila da to i prestane, mi nije pošlo za rukom.
I što sam više saznanja imala o ishrani, po svemu sudeći pravila sam sve više grešaka.
Evo me gde skoro tri decenije ne jedem margarin, suhomesnate proizvode, ne pijem gazirana pića, ne pijem sokove, ukratko pijem isključivo običnu vodu i ponekad crveno vino. Eh da, zaboravih, ne jedem ni svinjsko meso isto toliko dugo, tačnije, samo kad pravimo roštilj, a i to bude par puta u sezoni.
Moglo bi se treći da je moja ishrana i ishrana mojih ukućana uravnotežena i zdrava po svim savremenim merilima ali..
Bilo kako bilo, uz sve to, dogurah ja do celih 96 kg.
Istini za volju, odlazak u penziju je dosta tog poremetio u mom ritmu življenja jer sam postala inertnija i mnogo manje sam se kretala.
Tolerancija na stres je takođe postala znatno niža i moj začarani krug i ples koji sam godinama igrala sa povećanom kilažom je doskora poprilično pretio da mi poremeti zdravlje i celokupni balans oragnizma.
Možda bi se taj moj „ples sa kilogramima“ i nastavio da me iz koloseka nije izbacio jedan enormno visok skok krvnog pritiska, nakon čega sam, definitivno odlučila da potražim savet i pomoć ljudi koji su o ishrani znali mnogo više od mene i da, kako sam umela da kažem, ispoštujem njih, kad već nisam poštovala sebe.
Hteli ne hteli, ponekad nam, ma koliko bili znalci iz čak i sopstvene profesije, treba podrška i ona tanana nit za koju ćemo se uhvatiti i slediti je dok ne postignemo cilj.
I evo mene, gde od početka januara ove godine lagano, skidam svoje suvišne kilograme, što ste mogli sve da već pročitate u jednom posebnom postu na ovom mom, svaštopisajućem blogu, bez žurbe, jer, ruku na srce, dugi niz godina ti isti kilogrami i ja smo živeli u jednoj čudnoj simbiozi. Oni su „grlili“ mene, a ja opet, istine radi, priznajem, prigrlila sam njih i negde se uljuljkala u samoobmani da mogu i sa njima, jer, kao, nisu mi smetali.
Istina je bila drugačija. Smetali su mi, ali u svim pravcima; emotivno, mentalno, fizički…
Postoje u životu neke usputne stanice, kako volim da nazovem događanja koja se, neko će reći dešavaju slučajno, ali, kako odavno ne verujem u slučajnosti, tako i za to verujem da je jednostavno trebalo da se desi da bi se kockice, nekada davno, pomerene, izmeštene iz mozaika mog života, ponovo vratile, lagano, sve na svoje mesto.
Jedna mlada, divna osoba, izuzetno uspešna blogerka, koju sam upoznala preko društvene mreže Face book, na kojoj smo prijatelji, pozvala je mnoge od nas, na promociju knjige „Istine i laži o hrani“ autorke Anite Šupe.
Kako sam i lično i profesionalno uvek bila zainteresovana za ovu oblast, naravno da sam se svojski potrudila da na istu i odem. Za mene je to bila ona „karika koja nedostaje“, možda čak, ključni momenat da se slagalica, zvana višak kilograma, sa kojima sam se borila predugi niz godina, razreši i poređa jednom za svagda.
Sumnja, koja je postojala u meni, da nešto ne radim kako treba je razrešena.
Ono što sam ja radila sebi, svih ovih godina je da sam slepo verovala „doktrini“ i zdušno je primenjivala i na sebi samoj, ne znajući, da su mnogi izdali istinu zarad „šake dolara“.
Bilo je potrebo da se pojavi, jedna hrabra, pametna žena, Anita Šupe i da sažme momente istine u jednu otrežnjujuću knjigu koja je lek, bar meni, a vrlo verujem i mnogima.
Započela sam ove postove u nastavcima sa naslovom „Hrana za telo i dušu“ i zaista mislim da hrana, „hleb naš nasušni“, to treba svima nama i da bude, čak više, da jeste, ukoliko se hranimo kako treba.
Ne bih o onome, što mnogi vrlo često čine, šta bi bilo da je bilo, jer štetu smo, hteli ne hteli, napravili, ali to ne znači i da je ne možemo umanjiti, možda neki, čak i otkloniti.
Valja nam da se lagano, vratimo postulatima one stare dobre tradicionalne ishrane, ali uz potpuno uklanjanje štetnih navika u ishrani i korišćenje namirnica koje to nisu.
Sve o toj temi možete sasvim lepo i lagano da pročitate na blogu moje drage prijateljice, ali i na blogu autorke knjige „Istine i laži ohrani“.
Verujem da će na mnoge od vas delovati otrežnjujuće i kao melem za zdravlje.
Nikad vam nisam delila savete, jer, svi smo mi jedinke za sebe i mišljenja sam da svako od nas treba da pronađe svoj put, ne samo u vezi života u celosti, već i u vezi očuvanja sopstvenog zdravlja, no rado ću pomoći svakome, kome savet zatreba.
Na neki načim verujem da je i ova moja ispovest u nastavcima, dala smernice, možda razvejala „maglu“ i usmerila neke ka sopstvenom boljitku.
Ono što verujem da je važno je, da kad jednom donesemo odluku da uradimo nešto za sebe, jeste da ne odustanemo.
No, što bi rekla moja baka, mislim da ovim tekstovima, svim napisanim sa ovim naslovom, nisam otkrila rupu na saksiji, ali sam možda potakla neke da se odvaže i otkriju da mogu sve, jer, lepo reče jednom Lao Cu; „Putovanje od hiljadu milja započinje jednim korakom“.
Volim da dodam sentencu čijeg autora ne znam, ali mi se veoma dopada jer daje podstrek: Ne računa se koliko puta padnemo u životu, već koliko puta ustanemo i nastavimo dalje.
Shodno tome, iako sam na silaznoj stazi života, ustajem posle svakog svog pada, teže nego ranije, ali revnosno i uporno jer ima sigurno još mnogo lepih stvari koje me čekaju do kraja.
Otresem prašinu i produžim, do cilja koji sam sebi zadala 🙂
