Još jedan pogled u ogledalo…
Ooo baš izgledam šik u ovom panama odelu. Ovaj lepi, stari borsalino mi stoji kao saliven. I izraz lica mi je nekako šmekerski.
Lagano se uputio ka izlazu sobe. Nije mogao da odoli i još jednom se osvrnuo ka velikom zidnom ogledalu u kojem se video njegov odraz straga. Brk mu se nasmešio od samozadovoljstva.
Na izlaznim vratima vile je shvatio da se predugo oblačio i da se vreme promenilo iznebuha. Jak udar vetra sa strane strgnuo mu je šešir sa glave.
O ne, ne moj lepi, stari borsalino – skoro je jauknuo.
Vetar ga nije čuo i u kovitlacu je vrteo lepi šešir koji se nekako ipak zadržao između račve dve povisoke grane na starom hrastu ispred kuće.
Sutra ću reći domaru da ga skine, pomislio je i tromim, nekako tužnim korakom se okrenuo i vratio natrag u kuću. Prve kapi kiše su zadobovale po betonu iza njega.
Osvanuo je novi, sunčan dan i on je vedro izašao da u dvorištu njegove lepe vile potraži domara. Bacio je pogled na svoj borsalino, gore, na račvastoj grani. Nije znao da li da se ljuti, smeje, možda čak i zaplače. Dve gugutke su vredno ređale grančice u njegov šešir. Poneka bi im ispala i jedna bi žurno odletala na travnjak, podizala novu grančicu ili podužu travku i žurno se vraćala poslu pravljenja gnezda.
Gnezdo, moj lepi stari, borsalino postao je gnezdo, prošlo mu je kroz glavu. Neka. Kako bih inače počeo da nosim novi panama šešir koji sam dobio za svoj poslednji, sedamdeseti rođendan.
PS: Crtica napisana za #akcijastilskevežbe u Facebook grupi Čitalište lepote i slobode
PPS: Slike su sa Google