U svetu je 14. juli poznat kao dan kada je pao zloglasni francuski zatvor, Bastilja, u toku francuske revolucije. Za mene je taj dan ostao urezan u sećanje jer se naše ondašnje domaćinstvo, 14. jula 2010. smanjilo za jednog člana, papagaja nimfu, po imenu Arsa.
Arsa je u naš život ušao, moglo bi se reći, onako, na povuci-potegni način, prvog septembra 1992. godine.
Naime, plavi papagaj tigrica, kojeg su moja deca dobili na poklon, je izleteo kroz otvoren prozor iz sobe mog sina posle jedne oluje.
Kako smo i moj suprug i ja zaboravili da je mali Raša uglavnom slobodnjak, nismo obratili pažnju da li je u kavezu i otvorili smo širom sve prozore u svim sobama, da posle jedne lepe oluje u stan uđe svež vazduh.
Ni na pamet nam nije palo da smo tako omogućili da mali papagaj odleti u slobodu.
Da nema papagaja, primetila je prvo naša kći, koja se nedugo posle oluje vratila kući iz škole. Stres koji smo svi doživeli po saznanju da je nestao, bio je neopisiv.
Uzalud smo ga nas dve tražila po svim travnjacima i drveću svih parkova okolo zgrada u našem bloku, a i šire. Potraga je bila bezuspešna, a tuga neizmerna.
Kada se moj sin vratio iz škole, moglo bi se reći da je doživeo emotivni šok, kada je saznao da Raše više nema.
Pamtiću te trenutke kao momente koje bih volela da zaboravim, jer smo se suočili sa provalom neutešne tuge i mnogo suza naše dece, pre svega našeg sina koji je tad tek bio pošao u prvi razred srednje škole, a to se desilo baš prvog dana po polasku u istu.
Da bih koliko toliko utešila svoju decu, rekla sam im da idemo odmah da kupimo novog papagaja, u obližnjoj prodavnici kućnih ljubimaca.
Moj sin se u početku bunio, nije hteo novog papagaja, želeo je svog malog tigricu natrag, a moj suprug me gledao kao da sam pala sa Marsa. Pozvao me u stranu i pitao odakle mi novac da kupim novog papagaja?
Bilo je to ono čuveno vreme inflacije i tek uvedenih sankcija.
Verujem da bismo svi mi koji smo živeli u to vreme na ovim prostorima, to vreme voleli da zakopamo negde i da ga zaboravimo kao vreme, dogodilo se, ne povratilo se.
Rekla sam da imam 600 000. din. pa će nam valjda to biti dovoljno. On me je i dalje gledao kao da sam sišla s’ uma. Nije mogao da shvati da sam spremna da potrošim poslednji novac da bih kupila papagaja.
Ja sam samo želela da naša deca prebole gubitak na najbezbolniji način, po svaku cenu.
Tako smo otišli i kupili, ali papagaja nimfu, jer sam mislila da je to bolji izbor i da će manje podsećati moju decu na gubitak malog papagaja tigrice.
Doduše, morali smo da se vratimo po još para kući, pa je i moj suprug istresao sve što je imao.
Nimfu smo platili celih 800 000dinara. Za ono vreme, pravo bogatstvo.
Prodavačica nam je rekla da je nimfa mužjak i da je star 4 meseca.
Ništa nismo znali o papagajima te vrste, ali su moja deca uskoro saznali kusur podataka preko svih mogućih webova i internet pretraživača.
Papagaj je dobio ime Arsenio, po tada veoma poznatom šoumenu Arseniju Holu, čija se emisija prikazivala na nekom od naših TV programa u to vreme, a kojeg je moj sin veoma voleo.
Međutim, nadimak mu je bio naški i kratak, Arsa.
Uskoro je naš Arsa dobio i svoj veliki lep kavez i da ne dužim, postao je ljubimac, kako svih nas u kući, tako i svih naših rođaka i prijatelja, jer….. Arsa je progovorio sa devet meseci svoje starosti. Ako postoji specijalno brojanje za starost ptica i koliko je to u ptičjim godinama, ne bih znala da kažem. Uglavnom, kažu oni koji se razumeju u uzgoj papagaja da nimfe baš i nisu neki govornici, da teže uče da govore od tigrica npr. , ali, naš Arsa ih je sve demantovao.
On, ne samo da je znao oko dvadesetak reči koje je slagao čak u rečenice, već je znao sasvim lepo da odsvira ariju čuvene pesme Đorđa Marjanovića „Ko nekad u 8“, kao i da odsvira solo partiju kola „Moravac“.
Bio je kućna atrakcija. Ne treba da kažem da je i on bio slobodnjak, ali smo uvek pazili da bar zavese budu na prozorima.
Veoma interesantno je reći da naš Arsa nikad nije grizao nameštaj, što je kažu mnogi, svojstveno papagajima. On čak nikad nije nikog ugrizao i mnogo je voleo da ga ljubimo u glavu, posle čega bi on nama davao neprekidno poljupce narednih pola sata.
Znate ono, kad coknete usnama i pošaljete nekom poljubac iz daljine. To je uvek radio kad mu kažemo: Arso, daj poljubac! On bi uredno uvek ponovio tu rečenicu posle koje bi krenula kanonada njegovih poljubaca.
Kako je voleo da se mazi, čim bi video nekog od nas u sobi, prilazio bi ivici kaveza i nameštao svoju glavu između dve žice, sagnuvši je malo i čekao da ga taj neko, prisutan, češka po glavi. U tome je znao, da uživa u beskraj.
Za vreme bombardovanja NATO snaga, svako jutro započinjali smo rečnicom: „Šta je bilo“?, pa je tako i naš Arsa zapamtio tu rečenicu i koristio je vrlo često. Po nekad bismo pomislili čak suvuslo, jer je znao da je izgovori u pravom trenutku.
Inače, kako smo mi njega sve vreme zvali po imenu, tako je i svako od nas za njega bio, Arsa.
Arsa je bio papagaj nimfa za sva vremena. Uveseljavao nam je život i svojom svirkom i svojim poljupcima i svojim rečima: Arso, daj poljubac!
Arso, ‘oću vode!
Šta je bilo?
Dođi lepi dečko!
Lepi moj dečko.
Ućuti!
Odi!
Dođi, dođi!
Ajde igraj!
Posle ove poslednje rečenice bi uvek odsvirao obe melodije koje je znao.
Arsu su ukratko rečeno, voleli svi koji bi ga upoznali. Bio je fascinantan i interesantan.
Ornitolozi kažu da nimfe papagaji žive oko 12- 13 godina.
Naš Arsenio, zvani Arsa, živeo je mnogo duže od tog. Možda zato što smo ga voleli neizmerno ili zato što je i on voleo nas. Ko zna?
I kako sam
Četrnaestog jula. 2010. godine, zauvek je „odleteo“ na Rajska ostrva naš ljubimac među svim pticama na svetu, papagaj nimfa, po imenu Arsa.
Tako smo mi objasnili mome unuku gde je nestao Arsa.
Otada, za sve one drage osobe koje nas napuste i odu iz ovozemljaskog života, kažem da su otišli na Rajska ostrva.
Zato je za mene 14. juli datum koji pamtim jer me za njega ne vezuje samo znanje iz istorije, već ponovo saznanje da jedna draga, voljena živuljka, jedan član naše porodice, nije više sa nama.
No, kao što vidite, uspomena na njega i dalje živi.
Više nemamo papagaja. Nismo želeli drugog, jer niko ne može da popuni Arsino mesto u našim srcima, nikad.