Tog leta sam završila treći razred osnovne škole. Bila je subota, posle podne jednog avgustovskog dana. Spuštali smo se niz Francusku ulicu, moja mama, moj očuh i ja. Išli smo kod kod druga Josipa Đerđe koji je u to vreme bio neki visoki državni funkcioner. On je trebalo da da neke upute i savete mome očuhu u vezi otvaranja zanatske, oštračke radnje.
Drug Đerđa je stanovao u jednoj staroj, predratnoj zgradi na drugom spratu.
Primili su nas veoma ljubazno i smestili u prostranu, dnevnu sobu sa starinskim nameštajem. Ja sam sedela na nekom udobnom kauču, mirno. Bilo mi je dosadno. Odrasli su razgovarali dok sam se ja zabavljala gledajući okačene goblene po zidovima.
Odjednom je iz jedne pokrajne prostorije u sobu utrčao mali, beli, malteški psić i uskočio u moje krilo.
Lido, ne! Siđi, odmah – grdila ga je domaćica kuće!
Pas je samo nezainteresovano pogledao u nju iz mojeg krila i još udobnije se ušuško u nabore moje letnje, cigovane haljine. Pomazila sam ga po leđima, a on se lenjo protegnuo. Zamolila sam domaćicu da ga ostavi kod mene, u mojem krilu.
Ova je izašla iz sobe i uskoro se vratila sa velikim, metalnim poslužavnikom na kojem su bile poređane činijice u kojima je drhturila neka žuta, sjajna kaša.
Pružila je jednu činijicu prvo meni, a zatim svima ostalima u sobi. Gledala sam u činijicu u kojoj je bila beličasta ovalna knedla prelivena žutim kremom sa kašičicom uronjenom u krem.
Zahvatila sam kašičicom sadržaj, vrlo oprezno, jer mi je taj slatkiš bio potpuno nepoznat i nedugo zatim slistila sam sve u trenu. Ukus je bio predivan.
Domaćica je, videvši da sam sve pojela u dahu, donela još jednu činijicu i pružila mi. Ovog puta jela sam slatkiš sporije, a kada sam pomno kašičicom sastrugala sve sa zidova činijice, upitala sam domaćicu kako se zove slatkiš?
Šne nokle, odgovorila je.
Onda sam je pitala kako se zove mali pas? Rekla je da se zove Lida.
Na pomen ovog imena u glavi su počela da mi zvone zvona.
Nedugo zatim oprostili smo se od ljubaznih domaćina i krenuli kući. Uz put, dok smo pešačili, pitala sam moju mamu jesam li i ja imala istog ovakvog malog psa sa istim imenom?
Ona je, nekako ljutito, izgovorila; Znala sam da će ti Lale reći.
Lale je bio moj ujak, mamim najmlađi brat i rekla sam joj da mi ujka ništa nije rekao, ali da bih volela da mi ona kaže sve, ali istinu.
Tako sam saznala da sam imala i ja malog belog malteškog psa po imenu Lida, kojeg su moji tata i mama dali mome ujaku Laletu da ga nekome pokloni, častivši ga pri tom, sa ondašnjih pet banki, jer nisu više mogli da se izbore sa mnom.
Ja sam svako veče legala da spavam zajedno sa mojim psom. Ništa i niko nije uspevao da me od njega odvoji. Bilo mi je samo dve i po godine.
Sedam godina kasnije, jednog drugog toplog leta, kada sam završila prvi razred srednje medicinske škole, htela sam da svog brata, koji je mnogo voleo slatkiše obradujem i da za ručak spremim nešto slatko, ali novo. Uglavnom sam spremala keks tortu ili rolat sa kokosom, jer je on to najviše voleo, ali je meni to bilo već po malo dosadno, kako da spremam tako i da jedem i odlučila sam da ideju za pripremu slatkiša potražim u maminom velikom narodnom kuvaru. Prelistavajući odeljak sa kolačima i slatkišima pogled mi se zaustavio na naslovu: Šne nokle.
U trenu se setih gde sam jela slatkiš sa tim imenom. Odlučih da pripremim baš šne nokle i to duplu meru, znači od dve litre mleka i, ako se ne varam, osam jaja i sve šta još ide uz to.
Moj brat je bio veliki sladokusac, ali, kako se aktivno bavio sportom podrazumevalo se da uvek, bar jednom nedeljno, imamo neki domaći slatkiš na trpezi.
Obožavala sam mog velikog brata, a i on je voleo mene. Bio je vrsan fudbaler, vrsan šahista i plivač. Od njega sam naučila da igram šah i često bismo u zimske večeri igrali šah pijući čaj i jedući čajne kolutiće.
Kada bi duvao vetar, severac ili Košava, sa Zvezdare, znao je da me sačeka ispred škole i da me doprati do kuće, da me, kako je govorio, vetar ne oduva. Nije bio daleko od istine jer je vetar zaista znao da me podigne i nosi do prve bandere koju bih zagrlila i uz koju bih se priljubila od straha jer mojih, onda 45kg., nije imalo snage da se nosi sa naletima vetra sa Zvezdarskog brda, ispod kojeg se nalazila moja srednja medicinska škola.
Tako sam tog dana napravila prvi put u životu šne nokle. Količina je bila velika i sve sam morala da stavim u jednu šerpu od 6 litara.
Kako nismo imali frižider, pokrivenu posudu sa šne noklama stavila sam da se hladi u predsoblju, na betonu i pošla sam da pozovem brata na ručak. Znala sam da igra šah sa drugom, preko puta nas, u istoj ulici. Ali, nije bio kod njega. Nastavila sam da ga tražim od druga do druga u ulici i na kraju, vratila sam se kući neobavljenog posla.
Tamo me je čekalo iznenađenje. Moj brat je bio kod kuće i sedeo za postavljenim stolom čekajući on mene na ručak. Slabo je ručao tog dana što je meni bilo malo čudno, ali, kako sam imala za njega iznenađenje, u vidu novog slatkiša, znala sam da će nadoknaditi propušteno.
Dok je on sedeo i čekao sa osmehom na licu da ja donesem šerpu sa šne noklama, ja sam je slavodobitno unela u kuhinju i spustila važno na sto. Zatim sam teatralno otvorila poklopac i ukočila se. Šerpa je bila poluprazna. Pogledala sam u svog brata na čijem se licu širio osmeh od uva do uva i čula ga da kaže; Brat prob’o.
Dugo godina smo se šalili uvek kad se toga setimo.
Odavno nisam pravila šne nokle, ni one klasične sa vanila šatoom, ni one sa čokoladnim.
Moj brat, već dugih pet godina ore nebeske njive, kako je to lepo ispevao Đorđe Balašević. Njega nema, ali šerpa u kojoj su bile one šne nokle je još tu. Sad je podmetač saksija sa cvećem u bašti i samo podseća na nekadašnje prohujale dane.
Imao pa nemao, je najgora jevrejska kletva, samo što su oni, ja verujem, pre svega mislili na materijalno. A šta je sa ljudima koje nemamo više?
Novac, materijalno, možeš opet da stekneš, ali ljude ne možeš nikad da vratiš, kad odu zauvek.
Ostaju samo uspomene. Bar njih nam niko ne može oduzeti, dok dišemo.
Sutra ću ipak da napravim šne nokle, mome bratu u čast. Ko zna, možda on to ipak vidi, odozgore i možda se opet nasmeje, kao nekad, i možda opet , još jednom kaže; Brat prob’o.