Pretraga

Prazan papir

Na omanjem pisaćem stolu i dalje je stajao papir, istrgnut iz sveske, potpuno prazan. Ima mnogo dana od kad ga je stavila na sto sa namerom da  mu napiše poslednje pismo. Nešto je u tome ometalo svih ovih proteklih dana. 

Gledala je u papir i mislila, kako ustvari nema ništa da mu kaže. Kako su sve već jedno drugom odavno rekli, istrošili sve reči. 

Šta bi ona još mogla da doda na sve već izgovoreno?

Onog dana, kad je u ljutnji istrgla taj papir iz jedne sveske, znala je šta je trebalo da mu napiše, ali sad, danas, dok gleda u taj papir sasvim sigurno zna da to nije potrebno. 

On je izgovorio sve, za oboje. Ona je ćutala, nema, u šoku od spoznaje istine koja je ošinula poput biča.

Dok je on govorio, govorio, svaku reč je osećala kao ubod strele u živo meso. 

Ne, nije osećala fizičku bol. Ni bol srca. Osećala je veliko olakšanje.

Kao kad dopreš do površine vode i udahneš vazduh željno, iz sve snage, da napuniš prazna pluća posle  dubokog zarona. Bez imalo žaljenja što nisi dospeo do svoje biserne školjke, ali sa ogromnom zahvalnošću da dišeš dalje. Da si živ. 

Ona se već veoma dugo osećala pored njega mrtvom. Neživom stvari koju je on primećivao onda kad mu od nje nešto zatreba. A toga je bivalo sve manje.

Shvatila je, gledajući kroz njega, dok je on izgovarao one ružne reči, da je ravnodušna i srećna. Osećala se kao ptica puštena iz kaveza na slobodu. Koja može da leti kad hoće, gde hoće, kako hoće.

Dok se on pakovao brzinom munje i izgovarao te kukavičke reči sa namerom da je ponizi do srži, osećala je da ga ustvari žali. Iz sve snage.

Ipak, nije mogla da ne prizna sebi da je žalila i sebe jer je  bila slepa za sve njegove igre, prevare, manipulaciju…. Što je predugo živela sa njim u samoobmani.

U jednom trenutku ton njegovog glasa je prenuo. Izgovorio je nešto kao da oni nikad nisu bili jedno za drugo. Da je dobro da svoju vezu nisu ozakonili, da je….  Ostatak je, shvatila je nije više uopšte interesovao. Samo spoznaja da je slobodna od lanaca koje je sama sebi stavila oko vrata, a koje je on sad iskidao na komade žureći da što pre ode od nje. 

On nije znao da mu je u tom trenutku bila beskrajno zahvalna. Jer je imao više hrabrosti od nje da stavi tačku na imitaciju ljubavi koju su već dugo živeli.

Samo što je on osim nje imao još mnogo njih, dok je ona mislila da ima njega, kojeg nije imala. 

Probudile su je te njegove ružne reči. Mora da je mislio da će mu vređajući je biti lakše da ode.

Ali ni jedna njegova reč je nije uvredila. Naprotiv. Bila je za nju izlečujući hirurški rez. Spoznaja da ga već dugo ne voli, mnogo je više pritiskala od svih tih ružnih reči. Saznanje da je ostala kao sužanj u toj vezi u kojoj je on bio sultan, a ona tek jedna od konkubina, poslušna, verna, daleko je više bolela. Jer, isto koliko ga je volela na početku, sad ga je žalila. Onako nedoraslog, nemoćnog. 

Nije moćan onaj koji seče nedoličnim rečima onog kojeg je, koliko juče, voleo. Sa kim je delio sve.

Vrata su se zalupila. Taj zvuk je najzad doveo u stvarnost. U mir. Posle mnogo, mnogo dana. Bila je sama u stanu. Napolju je padala kiša , gusta, jesenja, oktobarska. 

Danima je tumarala stanom ne znajući gde je početak, ili nastavak. Sve do momenta kad je videla papir istrgnut iz sveske na pisaćem stolu na kojem je htela da mu, posle svega,  napiše sve.

Prišla je praznom papiru i zgužvala ga obema šakama u malu loptu. Vešto je bacila u korpu za otpatke ispod stočića.

  „Nema šta više ni da se doda ni da se kaže“ – pomislila je i udahnula duboko sa osećanjem nemerljive slobode.

6 Comments

  1. Prvo, čestitam na otvaranju novog, lepog virtuelnog sveta. Nije mi to daleko, jer te poznajem i mogu te zamisliti dok smišljaš i kucaš, nižući rečenice i sklapajući novu, prelepu priču.
    Želim ti puno uspeha i sreće.
    Ova priča je na neki način i pouka, da ne treba žaliti za lošim vezama, da treba krenuti hrabro dalje u život, jer život je čudo, pun iznenađenja.

Leave a Reply