Pretraga

Kosa

  • Imaš li nešto sitno? Treba da dodam isporučiocu trideset dinara. On kaže da nema ništa sitnog novca za vraćanje kusura- upitala je muža.
  • Mislim da ima u novčaniku. Pogledaj!

Otvorila je novčanik i iz njega je ispala sličica, ne veća od kutije šibice, okrenuta stranom na kojoj je fotografija na dole. Sagla se i podigla je okrenuvši je pri tom radoznalo. Ugledala je svoj lik, nekad, mnogo davno. Na toj fotografiji je imala dvadeset godina i oni su se u to vreme zabavljali. Slikao je baš on, njen muž u bašti, kod njega, u dvorištu kuće na periferiji. Bašta, kako je on rekao, je bila jedna oveća parcela zarasla u lobodu, čičak i pelin. Čudila se otkud pelin usred Beograda.  Ona je na slici čak i žmirkala jer joj je jaka sunčeva svetlost išla u oči. Bila je obučena u sivu, štofanu mini suknju, sa dva džepa sa strane i belu pamučnu rolku. Tu suknju joj je sašila mama. I ono što upada u oči, imala je veoma dugu, izrazito crnu kosu koja joj je dosezala skoro do samog struka. Krajevi kose su se završavali blagim talasima.  Jedino što je i volela dugi niz godina kod sebe su bili njeni kosa i zubi. Crna, duga kosa i beli, kao biser, lepo poređani zubi su bili njen znak raspoznavanja.  Kosom bi mogla da se pokrije, kao plaštom. Nije jedino volela kad duva vetar jer bi joj umrsio kosu, da je imala muke ne bi li je razmrsila pred spavanje. Toga se sećala još kad je bila malo dete.

Njena baba je govorila da ima gustu kosu, ko čekinju. Onda se smejala na tu reč, jer joj je zvučala smešno, a samo njeno značenje nije znala. Sad, kad bi se tog prisetila, neki val tuge bi joj prešao licem. Njena kosa više nije bila ni gusta ko čekinja, ni crna ko gavranovo krilo, kako bi joj isto govorila njena baka, a ni duga kao nekad. Godine su učinile svoje. I ne samo godine.

…..

Vraćala se kući posle dvanaestočasovnog rada, umorna kao amalin. Tek je prošao koji minut od sedam sati. Bilo je lepo, majsko veče. Žurno je koračala preko pešačkog prelaza znajući da će Šizela da počne da zavija svakog trenutka. To se upravo dogodilo dok je bila na polovini prelaska ulice. U istom momentu sva svetla su se pogasila. Ostala je u strašnom mraku. Sve je bilo crno, kao u tunelu. Nije videla ide li joj neko vozilo sa desne strane, a vrlo slabo je razaznavala obrise drvoreda preko puta ulice. Ipak, nastavila je da hoda još brže. Teške misli su joj se vrzmale glavom. Znala je da joj predstoji još jedna besana noć od kad je sve ovo počelo. Strah je poprilično drmao svakog dana. No, činilo joj se da to vešto skriva, od svega i svih.

Jutros, dok je pila svoj crni čaj koji je trebalo da je rasani i osposobi za naredni radni dan, šminkajući se, ostala je poražena svojim izgledom u ogledalu. Na stranu plavkasti podočnjaci koji su joj se stacionirali već odavno zbog nespavanja i umora, prizor koji je ugledala je šokirao. Njena kosa, u kojoj je tek jedan pramen, nasledno sed od ranih tridesetih, je osedela širom gornje strane glave. Skoro da je uplašio lik žene koji je bio ona, ali koji je njoj bio nepoznat.

  • Kako nisam ovo primetila do sad- prozujala joj je misao. Moram da se ofarbam, pod hitno, odmah, danas. Kupiću u povratku farbu za kosu. Taman fino, ima da se ofarbam u božole boju, kao što je to uradila Danica.

Danica je bila njena koleginica s posla koja je baš tih dana, sa željom da učini nešto protiv sve većeg straha od sutrašnjice, svoju lepu, plavu kosu ofarbala u, kako je sama rekla, božole boju.

Njoj se to veoma dopalo. Ništa nije znala o farbanju. Znala je od tinejdžerskih dana da češlja, najlepše punđe svim komšinicama iz ulice, da im zavija viklere, da ih šminka… Maštala je da bude frizer, čak, ali o farbanju kose, nije imala pojma. Svejedno je, posle posla, u prolazu,  kupila neku Maxiton farbu za kosu na kojoj je pisalo, Dark cuprum- tamno bakarno. Njoj se to učinilo najpribližnije božole boji. To, što je ona imala crnu kosu i tu, sad prošaranu sedim vlasima poglavinu, njoj nije značilo da možda i neće dobiti ton koji želi.

Stegla je jače svoju torbu preko ramena i skoro trčeći uletela u mračan ulaz svoje zgrade. Tek tu je čekao uspon na treći sprat u mrklom mraku. Zastala je i otvorila tašnu pokušavaju da pod prstima pronađe malu, baterijsku lampu koju je sobom oduvek nosila. Baš zbog ovakvih situacija. Torba joj je bila prepuna. Prava zobnica- setila se kako je njene tašne za posao zvao njen ujak.

U mraku je napipala sve, čak i farbu za kosu koju je kupila, ali od baterije ni traga. I dalje jednom rukom tražeći baterijsku lampu, drugom se uhvatila za gelender i počela lagano da se penje stepenicama ka svom spratu, oprezno, korak po korak.

  • Pa šta? Kako slepi ljudi- kuražila je sebe. Ipak, ne malo se obradovala kad je konačno ispod prstiju osetila oblik baterijske lampe. Uskoro je obrise mračnog stepeništa osvetljavao slabačak tračak svetlosti iz nje. Moraću da je napunim noćas. To nisam uradila dugo,  razmišljala je prilazeći vratima stana. Zakucala je poznatim načinom, po dogovoriu, kojim su kucali svi članovi njene porodice. Vrata joj je otvorio sin.
  • Gde si do sad- usledilo je pitanje? Već smo mislili da si se negde zaglavila.
  • Je l otac kod kuće- odgovorila je pitanjem?
  • Svi smo na broju, odavno- stiže odgovor. Odoh dalje da šaljem slike u svet- reče i ode u pravcu svoje sobe u kojoj je on, već danima širom sveta, preko kompjutera, slao slike o razaranjima NATO bombi naše zemlje.
  • Moje sve- prošlo joj je kroz glavu. Zatim je obišla svoju prvu najveću ljubav u njenoj sobi, a najposle i muža koji je u trenerci ležerno, sedeo u fotelji u pažljivo slušao Avrama Izraela. On se nimalo nije uzbuđivao situacijom. Svako veče bi se uredno istuširao, večerao i legao brzo zaspavši snom pravednika. Ona bi ostajala sama. Noćima. Obučena, uvek, u svoju najbolju trenerku, bez sna. Nju niko nije mogao da natera da legne. Da se ko čovek skine, opusti i zaspi.

Podsmevao joj se muž, neprestano, šaleći se na njen račun jer bi se ona, tek ispružila na ležaju u dnevnoj sobi, spremna da pogine dostojanstveno, obučena. A ne da bude golišava, u onoj njenoj laganoj pamučnoj spavaćici. Kako nedostojanstveno- mislila je.

Znala je i sama da je potpuno nevažno kako ćete naći, ako stradaš, obučenog ili razgaćenog.

Kao što je znala da se i neke sekvele u ponašanju i poimanju vuku iz najranijeg detinjstva, ali je to, tih dana bilo jače od nje.

Čim je malo predahnula, da bi otklonila misli od tupih udara bombi koje su se čule iz daljine, iz pravca Batajnice, ali i da ne podlegne svom svakovečernjem porivu da zuri sa terase u nebo gde se odigravao pravi vatromet protivvazdušne odbrane koja je tukla iz pravca sela Jakova u Sremu, otišla je u kupatilo i sela na WC šolju uzimajući u ruke uputstvo za farbanje iz kutije sa farbom. Uskoro je već pola tube farbe bilo na njenoj kosi.

Gledajući se radoznalo u ogledalu, radovala se, ipak, što će sutra te sede vlasi u njenoj kosi, nestati. Umesto njih biće prošarana crvenkastim odsjajima, smeškala se. Ni dobro poznati zvuk zgrade u kojoj su stanovali, koja bi nekako zalegla opet na zemlju posle udara one gadne, teške bombe, nije mogao da joj otkloni taj radosni smešak što će pobediti sede vlasi u svojoj kosi.

…..

  • Bože, stvarno si mnogo osedela, reče joj njena dugogodišnja drugarica. Sećam se, tako si naglo osedela za vreme bombardovanja. Evo i sad u ovo nedoba, u vreme korone- završila je monolog dok smo se gledale preko ekrana mobilnog telefona. Hoćeš li da se farbaš?
  • Mislim da neću- reče joj. Znaš i sama da je i onda to bio bezuspešan pokušaj. Vlasi su mi bile tek malo, ko prelivene, nekim crvenkastim sjajem. Mada, moram priznati, nimalo se ne dopadam sebi ovako seda, ko madam Mim.

Njena drugarica se nasmeja na opasku, ali, uobičajeno, kao neko ko je dugi niz godina voli takvu kakva jeste i reče;  Ali kao lepa madam Mim.

  • Džabe me tešiš, i sama se nasmejala.

Sutradan je ipak počela da razmišlja kako bi otišla do prodavnice i kupila farbu da se ofarba jer je primetila da joj je čitavih 2cm kvadratna na koži glave bilo belo. Sa tog mesta se širio snop sedih vlasi zrakasto. Izgledalo je kao da je ćelava.

  • Eh, kud li se denu ona moja gusta, vrana kosa, nije mogla, a da se s nekom tugom ne priseti.

Ma ne smeta mi što sedim jer mi godine idu, ali mi strašno smeta da sedim jer me stres pojede, reče opet sama sebi i onako, rezignirana, uze u ruke crni, marker flomaster i iscrta nasumično na mestu te bele kože na svojoj glavi, par poteza. Zatim, nekim ljutitim pokretima krete da prstima jedne ruke trlja to mesto u krug. Uskoro je primetila da je ta bela „fleka“ na glavi postala sivkasta. Čak i sede vlasi su postale kao prelivene vešplavom, ali su joj se dopale.

Iz ogledala je gledao lik žene čija je kosa delovala kao da joj je upravo urađen stručan preliv kose.

Zadovoljstvo joj se razli licem i ona se osmehnu.

  • E pa korono, neću da ti dopustim da od mene napraviš staricu pre vremena- reče naglas zadovoljno izlazeći iz kupatila i spuštajući onaj flomaster na malu policu sa kremama. 

PS: Slika je sa Google

Leave a Reply