Još pamtim taj četvrti oktobar 1973. godine, kao da je juče bio. A bio je je lep, obojen svim nijansama rane jeseni i miholjskog leta u jednom od sela sakrivenih na obroncima Suve Planine. Uvek se budim rano u jesen ili zimu. Leti, zbog sparine, spavam duže, da nadoknadim san izgubljen od čekanja da malo zahladi noć.
Tog jutra sam ustala nešto ranije. Probudio me san, kao stvarnost. Sanjala sam baba Julku, majku mog očuha, Mađaricu iz Segedina, koju je ljubav, šta li, dovela u Beograd gde je i ostala.
Baba Julka, Juliška, kako su je svi u familiji zvali, je bila omiljena ličnost. Brzo sam shvatila zašto. Tiha, vredna, vrsna domaćica, blage naravi, a opet, temperamentna kad zasvira muzika, posebno mađarski Cigani tamburaši, kad zagude njihove violine i otegne se zvuk tužnih romansi ili kad se zatresu žice od ritma čardaša. Umela je divno da peva, punim srcem i glasom. Uvek je bila doterana, sa lepom frizurom, manikiranih noktiju, sa izuzetno negovanim licem i lepo oblikovanim i našminkanim obrvama.
Podsećala je likom na Hedi Lamar, čuvenu glumicu, zvezdu nemih filmova.
U njenoj kući se sve caklilo od čistoće i rafiniranog ukusa. Imala je volje za sve, rad u kući, ručni rad, rad u svojoj radnji i sve je radila sa puno žara i posvećenosti.
Deda Nikola, njen muž, bio je sušta suprotnost njoj. Kršnog, bosanskog stasa, retko nasmejan, sa dve duboko usečene bore na čelu, nikada opušten, osim ako nije radio svoj posao u koji je unosio celog sebe, a bio je, mora se priznati, majstor svog, oštračkog zanata.
Sanjala sam da je došla u to selo na Suvoj Planini, kucnula o staklo na vratima sobe u kojoj smo spavali moj suprug i ja, ja onako sanjiva, pogledah u pravcu vrata u čijem se okviru kroz maglu nazirao njen lik i čuo njen glas koji izgovara: Došla sam samo da se pozdravim sa tobom!
Poslenji ton njenog glasa me i probudio i ja sam ustala, rasanjena, u trenu, zureći u vrata koja su nekim čudom bila otvorena, a sasvim sam sigurna da smo ih zatvorili prethodno veče. U kući nije bilo nikog osim nas dvoje.
Malo me je začudio taj san. Nisam mogla da zovem tetka Ljubici i da je pitam za njenu mamu, baka Julišku, jer, onda nije bilo telefona u selu. Na žalost, nema ih ni danas, a godine su protekle.
Izašla sam u dvorište gledajući u obrise Trema koji je virio iza jednog magličastog oblaka i razmišljala o baba Julki.
Mogla je i da me ne zavoli, kao i ja nju, ali, nije bilo tako. Ona je u meni videla, zavolela svoju pravu unuku, iako ja to njoj nisam bila, jer je njen sin, meni bio očuh. Međutim, prirode, slične jedna drugoj su se prepoznale. Ja sam bila tiha i mirna devojčica, temperamentna samo kad zasvira muzika, a ona je to prepoznala, jer je i sama bila takva.
Baka Juliška je postala moja baka. Šila mi je haljine, učila me da kuvam, da mesim, da štrikam…
Eh da, umalo da zaboravim, imala sam osam godina.
Od nje sam naučila kako se pravi, domaći majonez, kako se sprema ajvar u svim oblicima. Najviše me se dojmio ajvar od cepkanih zelenih paprika, valjda zato što smo te iste paprike pekli, ljuštili, pa na kraju cepkali, što je bio mukotrpan posao, ali je rezultat bio neizrecivo ukusan.
Naučila sam da igram čardaš, a po nešto reči i mađarskog jezika koje pamtim i dan danas.
Baka Julka je volela da kuva i mesi i kuvala je božanstveno.
Sećam se da je jednom kuvala kelj za ručak, a ja, moram priznati, baš nisam bila ljubitelj lisnatog povrća, onda. Međutim, ukus tog kelja osećam na svojim nepcima i danas.
Kaže, kuva ga isto kao i njena majka, sa slaninom, na mađarski, malo ljutkast način.
Možda je taj kelj zaslužan što danas volim ukus slatko ljutkaste hrane, ne znam, ali i ja ga kuvam na baka Juliškin način.
Po povratku u Beograd prva vest koju smo moj suprug i ja saznali je da je umrla baka Juliška. Umrla je četvrtog oktobra.
Znala sam još onda, a danas sam sasvim sigurna, da je zaista došla, ona, njena duša, da se oprosti od mene tog jutra u selu jer, kako bi se inače oprostili oni koji se vole i koji su bili vezani na neki lep, čudan način, kao što smo bile nas dve.
Nisam vam rekla, baka Juliška je bila i prva žena oštrač u staroj, kraljevini Jugoslaviji čija je radnja bila u jednoj od najstarijih i najčuvenijih beogradskih pijaca, a koja je dugi niz godina postojala i radila i posle njene smrti na istom mestu u kojoj je tradiciju oštračkog zanata nastavio njen zet. Danas, ne postoji više.
Mađarski kelj na baka Juliškin način
Za ovo jelo potrebno je:
* Jedna glavica kelja, sa spoljnim zelenim listovima, težine oko 1kg
* 250- 300g slanine ( lepe mesnate, po ličnom izboru)- ja koristim hamburšku, vizeljsku ili pancetu
* 1 kafena kašičica kima
* 1 kašika domaće masti
* 3-4 čena očišćenog belog luka
* 2-3 kafene kašičice aleve paprike ( ljute po ukusu, ko voli)
* 2-3 bela krompira srednje veličine
* 1 kašika brašna ( ja sad stavljam heljdino)
* oko 1.5 l zagrejane vode
* so i biber po ukusu
* 1/2 kafene kašičice šećera ( ko ne želi, ne mora, ali je ukusnije)
Postupak pripreme kelja:
Krompir očistiti i iseći na kockice veličine 2×2 cm!
Slaninu iseckajte na štapiće debljine 2cm!
Beli luk očistite i iseckajte sitnije!
U posebnoj posudi skuvati kelj, ali samo do pola, da ostane čvrst!
Procediti, ali, ostaviti oko 2dl vode u kojoj se kelj kuvao!
Kelj iseći na kocke veličine 5x5cm!
U drugu posudu, u kojoj želite da skuvate jelo do kraja, otprilike zapremine 2-3l,
stavite kašiku masti, sačekajte da se otopi pa u to dodajte seckanu slaninu!
Pržite slaninu dok se štapići ne istope na polovinu, dodajte krompir, propržite par sekundi,
dodajte beli luk pa nastavite da pržite mešajući neprestano samo dok beli luk ne zamiriše jače pa odmah dodajte alevu papriku, kim i brašno i nalijte sa 0,5dl tople vode! Dobro izmešajte i ostavite da se kuva oko 10 minuta!
Probajte da vidite da li je krompir upola mekan i ako jeste dodajte isečen kelj!
Izmešajte, posolite po ukusu i dodajte biber!
Dolijte vodu da biste dobili željenu gustinu tj. dovoljno tečnosti da jelo bude čorbasto, ali ne retko!( oko 1-1,5l)
Skuvajte jelo do kraja vodeći računa da vam kelj ne omekša do raspadanja!
Na kraju dodajte i pola kafene kašičice šećera!
Otprilike, (na žalost, moram da kažem otprilike) kuvanje treba da traje sve ukupno oko 30 do 35 minuta, ali ćete vremenom i sami uspeti da se organizujete da to odradite bez gledanja na sat.
Ukoliko vam nije dovoljno gusto, možete kelj zagustiti dodavši 2 kafene kašičice brašna razmućene u pola šolje vode i da „podmetnete“, kako su to zvale stare domaćice, tj. da sipate u jelo na kraju i pustite da još malo krčka, ali samo minut, dva. J