Čuli ste mnogo puta da neko kaže; Alergičan sam na … (tu osobu).
Uglavnom svi to tumače kao nešto vrlo neprijatno, nešto što iritira.
Samo, mnogi ne znaju da je alergija jedno zaista ozbiljno stanje, tačnije odgovor organizma na dejstvo alergena, materija koje umeju da naprave, mnogo puta, pravi karambol u organizmu, ali i da izazovu veoma opasne momente po zdravlje, ali i život.
Tako da, nije baš umesno, koristiti ovo kao poređenje sa nekim našim osećanjima u odnosu na druge ljude, posebno ako se zna da nam valja dobro birati šta želimo, jer nam se te želje mogu i ostvariti, a ja zaista ne bih nikom preporučila da se šali ili poredi sa alergijom.
Zašto?
Čak i danas, kad je u odnosu na pre četrdeset godina, kad sam se prvi put iskustveno susrela sa alergijskom reakcijom kod svoje kćeri, savremena medicina na zavidnom nivou ako se gleda na naučna postignuća, alergija je još uvek, po meni, oblast koja ume da “iznenadi” i sa njom često nisi načisto. Čak mislim, da je nisu dobvoljno ni istražili.
Uzdrmao me tekst jedne mame koja “vodi” borbu sa alergijama kod svog deteta i setio me na sve one davne momente kako je sve to počelo kod moje ćerke, onda kad medicinska nauka nije bila ni približno na sadašnjem nivou.
Čini mi se da je sve počelo s jednom kriškom mandarine.
Znate, kada se moja ćerka rodila bebama smo davali svežu, prokuvanu vodu posle petnaestog dana starosti, na malu, čajnu kašićicu, ali sa dodatkom nekoliko kapi soka limuna. Što zbog ukusa, što zbog vitamina C čija je korist nesporna. Kasnije smo mogli dodati i sok od pomorandže, ili mandarine.
Od četvrtog meseca se lagano uvodila “normalna”, čvrsta hrana i po jedan voćni obrok.
Da skratim priču.
Moja beba je imala šest meseci kada je u svoju rukicu dobila jednu malenu krišku mandarine, očišćene od opne i žilica, jer je uporno posezala za našim rukama koje su čistile mandarine, koje smo suprug i ja jeli tog popodneva za užinu.
Avaj.
Iste noći je moja beba dobila strašnu retku stolicu i do 9h sledećeg juta izređala je negde oko sedamnaest retkih stolica. Odlazak kod pedijatra je naravno bio neminovan.
Jer, ako dete ima sedam stolica dnevno, kakvih god, to se smatra normalnim, ali, ako ima više od sedam stolica u toku dana, čak i konzistentnih, čvrstih, e to već nije u redu.
Jer, ako dete ima sedam stolica dnevno, kakvih god, to se smatra normalnim, ali, ako ima više od sedam stolica u toku dana, čak i konzistentnih, čvrstih, e to već nije u redu.
Naravno da je dobila preporuku za higijensko dijetetski režim.
Onda su to bile Moro čorba, (čorba od šargarepe) i “supica” od kuvanog pirinča i nezaobilazne Mexaform kapi kao terapija, narednih sedam dana.
Ne malo sam se iznenadila što doktorka nije tražila da uradimo koprokulturu pre uključivanja terapije ali..
Uzgred, ove kapi su mnogo godina kasnije izbačene iz upotrebe jer se konstatovalo da izazivaju aritmiju kod dece.
Negde, kad je moja devojčica napunila četrnaest meseci, probudila se jednog jutra, sa pustulama i krusticama, retkim doduše, ali vrlo čudno i neravnomerno raspoređenim po telu. Bilo ih je čak i u kosmatom delu glave, a jedna se lepo pozicionirala na sred tabana leve nogice.
Prvo šta mi je palo na pamet je da je dobila varičele!!!
Kako? Od koga? Kad? Ređala su se pitanja, kad moja malena nije išla ni u jasle ni u vrtić. Nju je čuvala moja tetka, Nana, koja nije imala dece. Znači, nije bilo nekih objektivnih šansi da se inficira, ali…
Odlazimo kod pedijatra koji potvrđuje moje sumnje, jeste Varicella.
Tako smo u avgustu mesecu provele deset dana, do prve kontrole, zatvorene u četiri zida moja malena i ja, a napolju, vrućina i žarko leto.
Čudnovato je bilo da se više nisu pojavile ni nove kruste ni nove pustule.
A onda mi je sinulo.
A onda mi je sinulo.
Dan uoči izbijanja svih tih pustula moja malena je dobila prvi put u životu jednu malu, mini “Kraš” mlečnu čokoladicu.
Setila sam se one i mandarine i nekako mi je puklo pred očima.
Kontrola kod doktorke, gde joj ja kažem za svoje sumnje, da se možda radi o alergiji, ona kaže da je to malo verovatno i…idemo dalje.
Veoma je važno da napomenem da je moja ćerka imala prave ovčije boginje, varičele, odmah posle svog četvrtog rođendana.
U međuvremenu, moja malena je jedno zdravo dete, ali konstantno slinavo, sa nosićem koji svako malo curi. Čas bistro, čas sluzavozelenkasto i ja rešim da je na svoju ruku odvedem u alergološku ambulantu na jedno otorinolaringološko odeljenje, jedne beogradske bolnice, gde se jedna od lekara bavila i ispitivanjem i lečenjem alergija kod dece. Naravno, preko veze.
Tu su moju malenu ispregledali kako bismo mi to rekli u medicini lege artis i između ostalog uradili i alergološke probe, neophodne kod dece tog uzrasta.
Probe su pokazale da je moja devojčica alergična na;
-
buđ
-
polen
-
perje
-
prašinu
-
ujed insekta
-
na mačje dlake
Imala je dve i po godine i živeli smo u malom, dvorišnom, memljivom stanu. Uspeli smo da sa gazdom zamenimo stan za suv, svetao stan na spratu sa prozorom koji je gledao na ulicu, ali kroz koju je cirkulicalo pet, frekventnih, gradskih autobuskih linija.
I da, imali smo velike, banatske perjane jastuke, ali na svu sreću nismo imali mačku. Što opet nije značilo ništa, ali je vredelo mnogo.
Izbacili smo perje iz kuće, kupili sve onda od poznatog “Lio” programa, koji smo kasnije ipak zamenili domaćom, planinskom, dobro opranom i izgrebanom vunom u vunovlačari, od koje smo napravili jastuke i pokrivače od iste za našu malenu, ali i za nas.
Usisavala sam i brisala prašinu u stanu svakodnevno, prozore prala jednom u četrnaest dana, ubijala sam se od posla u kući uz rad u bolnici, gde sam onda radila, šetali smo veoma često Košutnjakom, Topčiderom, Zvezdarom, da bismo „pobegli“ koliko, toliko, od smoga i prašine u ulici u kojoj smo stanovali.
Usisavala sam i brisala prašinu u stanu svakodnevno, prozore prala jednom u četrnaest dana, ubijala sam se od posla u kući uz rad u bolnici, gde sam onda radila, šetali smo veoma često Košutnjakom, Topčiderom, Zvezdarom, da bismo „pobegli“ koliko, toliko, od smoga i prašine u ulici u kojoj smo stanovali.
Najvažnije od svega je da je moja malena dobila terapiju suptivakcinama. Dobili smo u apoteci magistralni lek, kapi boje čokolade i male, 1x1cm, papirne šmirgl tračice. Svaki dan bih mojoj devojčici tom malom šmirglicom lagano “izgrebala” jednim potezom kožu iznad nadlaktice, stavljala bi jednu kap na izgrebano mesto i “utrljavala” je oblom stranom čajne kačičice.
Terapija je trajala šest nedjelja uz primenu na obe nadlaktice naizmečno .
Takođe, dobili smo i Targezin kapi za nos, koje su bile identične boje čokolade i ukapavali bih joj po jednu u svaku nozdrvu.
Nakon tih šest nedjelja stanje se nekako, kao normalizovalo. “Kijavice” su se znatno proredile. No, dobili smo savet da “poradimo” na imunitetu promenom životne sredine, tačnije da malenu vodimo naizmenično, u istoj godini na more i na planinu.
Ali, ne kraće od tri nedelje za oba boravka ponaosob!!
Ali, ne kraće od tri nedelje za oba boravka ponaosob!!
Onda se smatralo, da aklimatizacija na jedno mesto traje četrnaest dana tako da bi sve manje od tog ostalo bez ikakvog učinka.
Te godine, sa pune tri godine je moja malena išla prve godine na more, na Hvar, sa tatom, dok smo moj sin, beba od dva meseca i ja ostali kod kuće.
Od te godine ređali su se boravci na moru, 2x po 3 nedelje, naizmenično sa boravkom u planinskom selu na Suvoj planini.
Istovremeno smo počeli i sa primenom biljnih eliksira za podizanje imuniteta koje smo sami spravljali od bokvice, šargarepe, koprive i meda. Sve u istoj razmneri.
Biljke bismo samleli na mašini za meso, na sitnu šajbnu i dobijeni, proceđeni sok bismo mešali sa identičnom količinom livadskog meda. U ishranu smo uvrstili obavezno kozje mleko.
Koza se smatra jednom od najzdravijih životinja. Za nju kažu da ne oboljeva, čak ni od tuberkuloze jer jedina jede skoro sve travke. Koza jede i otrovnu čemeriku i gorki pavit, premda seljaci baš to i ne vole i brane joj, ali samo iz razloga jer mleko ima gorčast ukus.
Naša malena je rasla sa mnogo manje prave kijavice, ali pošla je u vrtić i pojavio se novi problem, alergija na suze.
Naime, polazak u vrtić nije nikad uspela da prevaziđe i bila je stalno tužna kad bismo je ostavljali u istom. Dugo bi plakala od čega bi dobila ospu po celom licu, očni kapci su znali da joj se naduju da bi joj često oči samo virile. I ma koliko smo se trudili da uz pomoć zaista dobrih vaspitača taj problem prevaziđemo na najbolji mogući način, nismo u tome uspeli. Moja ćerka je svakodnevno plakala sve do polaska u predškolski razred, u školi.
Kad bi iskrsao neki emotivni stres kod nje, sve se završavalo suzama i već poznatim senzacijama po koži lica.
Od insekata smo je čuvali kao da je od najfinijeg porcelana. Međutim jedno jutro je ustala sa edemom desnog kolena veličine samog njenog kolena. Edem je bio veliki, beo, mekan i bolan. Još u pižami odveli smo je u Tiršovu, u dečju bolnicu.
Tu su joj dali Astemisan tablete da pije nedelju dana i konstatovali da je “ujeo” mali, beli, sitan, posteljni pauk!!
“Družili” smo se, od tad, sa tim tabletama relativno često, ili zbog atopijskog ekcema po koži, koji se javljao tet tako i iznebuha, da nismo stizali ni da saznamo uzrok tome jer bi se uz pomoć Astemisan tabletica, brzo smirivao. Na kraju završili smo i kod psihologa.
Tu smo dobili “dijagnozu” natprosečno inteligentne osobe, ali vrlo tananog senzibilnog, mentalnog sklopa. Naravno da smo zbog alergijskih reakcija kao i pojavom već pomenutih ekcema na suze i stres, dobili i i preporuku da i dalje koristimo Astemisan po potrebi.
Svaku novu namirnicu smo joj i dalje oprezno uključivali u ishranu, kao probu, u malim količinama, imajući u vidu da nismo znali, ali smo je ipak čuvali, od nekih možda novih alimentarnih alergena.
Moja devojčica je rasla i mnogo tog je i sama već naučila o alergiji, ali je to nije spasilo da negde, na prvoj godini studija, kao šlag na tortu, ne dobije i alergijsku reakciju na penicilin injekciju. Na svu sreću, da nije došlo do razvoja klasičnog anafilaktičnog šoka.
Ipak, ona danas ne sme da koristi ni jedan penicilinski preparat.
Moja mala danas ima svoju porodicu i povremeno “bije bitku” sa atopijskim ekcemom kod svoje starije ćerke koja je, preslikana slika svoje mame, ako se gledaju predispozicije i mentalni sklop.
Moja unuka me sve više s vremena na vreme vrati u neke dane, a moja velika, malena, sad pomno prati sve jer i kod nje se situacija poboljšala, premda ima interesantnih nelogičnosti. Smeta joj laktoza iz mleka, ali ne i iz kiselog mleka!!
Ovih dana, na moj nagovor, jer je to prioritet po meni, imajući u vidu sećanje na sve koje je bilo, će ići da uradi ponovo intoleranciju na hranu da bi videla gde se sad nalazi jer u međuvremenu je puno tog, kao odrasla osoba spoznala i sama, daleko bolje i više od mene.
Kao roditelj deteta koje je imalo alergije u neko davno vreme, kad su i dijagnostičke mogućnosti bile ograničene, veoma dobro znam kako je roditeljima koji se danas susreću sa ovakvim problemima. Posebno ako se zna da se kompletna slika sveta promenila, da hteli, ne hteli živimo u daleko zagađenijoj sredini nego pre, da jedemo, čak i kad kažu da je prirodni uzgoj u pitanju, “zagađenu” hranu, da živimo u permanentnom stresu svi, samim tim i deca, jer, varamo se ako mislimo da deca ne shvataju. Možda ne u trenutku dok se nešto dešava, ali kasnije, sve kockice iz sećanja dođu na svoje mesto i spoznaju istinu.
I kao roditelj i kao nekadašnji zdravstveni radnik, stekla sam utisak, pretpostavku, iskustvo, da su alergijama sklonija vrlo senzibilna deca i osobe. Da im nikad nije dovoljno da im pokazujete svoju ljubav i privrženost prema njima.
Ako imate dvoje dece, to zna da bude dodatno “opterećenje” za roditelje, ali zaista mora da se posveti izuzetna pažnja ovakvoj deci, ali svakako i drugom detetu podjednako.
Daaaa, osećate rastrzanost, ali kasnije i zadovoljstvo.
Takođe je od izuzetne važnosti delovati na poboljšanje imuniteta uz sva raspoloživa sredstva;
-
pravilnom ishranom, primerenom starosnom dobu i težini rada
-
smanjenim unosom ugljenih hidrata, belih šećera pre svega
-
kontrolom namirnica, posebno konzerviranih. Ovde mora da naglasim da veoma dugi niz godina ne kupujem ništa što ima više od tri E, potpuno mi je nebitno kojih, ali NE može više od tri
-
izbacivanjem suhomesnatih proizvoda (osim ako to nije domaća slanina, pršuta ili šunka i domaće kobasice koje bismo kupovali od proverenih proizvođača, koji proizvode samo za sebe i koje znamo !!!)
-
fizička aktivnost primerena uzrastu deteta
-
promena životne sredine što češće, čak i na kraće vreme ima efekta
-
pozitivizam uvek kao pogled na život za savladavanje situacionih problema
-
smeh kao lek
-
oprezan pristup novim namirnica koje nisu iz podneblja u kojem živimo
Znam da je ovo mnogima “mislena imenica” u današnjim uslovima, ali mali, malecki napor često ume da dovede do velikih promena i poboljšanja, posebno kod onih koji su iskusili borbu sa alergijama kod sebe ili što je još teže, svojih najdražih.
PS: Da napišem ovaj tekst me podstakla Snežana Šundić Vardić svojim tekstovima na blogu „Mama i dete“, koja svoju borbu sa alergijom kod jednog od svoje dece vodi i dan danas, sa željom da joj pomognem svojim iskustvom da se o alergiji i više piše i više sazna i da se razmenjuju iskustva i znanje na tu temu. Sve napisano o toj temi od nje možete naći ovde.
PSS: Pustula = gnojna promena na koži često veličine veće glave od čiode
krusta = krasta
Varicella = ovčije boginje