Kad su se pojavili kolor televizori kupismo i mi jedan, baš uoči Nove godine. Jednom, tokom nedeljnog popodneva, pažnju mi je zaokupirala neka emisija slovenačke televizije o proizvodnji hmelja i piva. Gledala sam sa velikim intersovanjem i bila oduševljena lepotom te biljke penjačice, posebno njenim “cvetovima” oblika malih šišarki. Poprilično davno, moj prvi suret sa hmeljem u prirodi, odigrao se kad sam prvi put stigla u Sokobanju. Primetila sam da ga ima na mnogim mestima na kojima je bio baštenski ukras, uglavnom u nekim ćoškovima gde je carovala hladovina i drača. Obradovala sam se ko kučence kad sam šetajući pored Moravice videla da raste onako slobodno, divlje, na jednom praznom placu. Još više me obradovala jedna njegova mladica koja je rasla iz proreza između dva stepenika. Reših da je iščupam i odnesem u moju banatsku baštu. Već sam je videla na tom mestu kako raste, a male “šišarke” se njišu na vetru. Jedva sam iščupala malu biljčicu poprilično sumnjičava da će od nje nešto i biti jer sam joj oštetila deo korena. Ali, kako ništa nisam znala o hmelju, tako nisam znala da je to jedna robustna, invazivna biljka koja raste gde god da je posadiš, a žilava je utoliko da joj to malo oštećenje nimalo nije smetalo.
Posadih ja moj hmelj. Sva srećna jer imam sad i tu biljku. Dadoh mu ime Pivo jer je hmelj sirovina za izradu tog osvežavajućeg alkoholnog pića. I bi, šta bi. Izrastao je lep i raskošan, ali …. neobuzdan. Kako je on puzavica, on se lepo raširio gde god je mogao da se uhvati. Nedovoljna mu je bila ograda do njega. Ne. On je odlučio da ide kud je njemu drago. Upleo se sav u jedno ukrasno, cvetno drvo i ja shvatih, iz očiglednog primera iz života, da je njega teško zauzdati, kao i da ga ne sade zalud u pergole, a ne kao ja, kao ukrasnu puzavicu. Da je lep, jeste. No za “održavanje” u jednoj kultivisanoj bašti je on preteška biljka. Tako odlučih da ga sa tog mesta presadim na drugo, gde sam želela da mu dam slobodu koju je on tražio. No, moje Pivo se “uvredilo” i odlučilo da bojkotuje to novo mesto. Pogađate? Nije se primio tu gde sam ja želela čak iako bi imao društvo jedne prelepe breze.
Naučila sam da je predznanje o nekoj biljci, koju želimo da presadimo iz njene prirodne sredine u kultivisanu, ili da je sami kultivišemo, neophodno. Ja o hmelju nisam znala ništa. Imala sam samo veoma izraženu želju da njegove “šišarke” budu isključivo ukras u mojoj bašti iako sam znala da je on i lekovita biljka.
Ovo je sećanje na moj hmelj, Pivo, jer sam danas u šetnji prošla upravo pored mesta kraj reke Moravice odakle sam ga iščupala i eto, sećanja navrla. Naravno da sam u međuvremenu podosta naučila o hmelju.
Kod nas i u drugim zemljama gaji se u velikim količinama za potrebe pivara. Nije baš svima poznato, ali zadovoljstvo u ispijanju piva dugijemo ženskim stabljikama hmelja. Hmelj se gaji radi proizvodnje ženske cvati – šišarica, koje se koriste gotovo isključivo u industriji piva, kao jedna od osnovnih sirovina. Cvasti ženskog hmelja se koriste u proizvodnji piva kao aroma i stabilizator. Daju ovom napitku specifičan gorak ukus, miris i postojanost, odnosno trajnost.
Neznatan deo koristi se u farmaceutskoj industriji, a u nekim zemljama i u pekarstvu za spremanje kvasca. Upotrebljivii deo biljke je cvetna šišarka, a inače je cela biljka lekovita. Jastuci koji su punjeni hmeljom obezbeđuju dobar san i pomažu protiv nesanice, psihičkog nemira i stanja straha.
Hmelj snažno utiče na izlučivanje mokraće i odvodi nakupljenu vodu. Lekovito deluje na giht i reumu. Hmelj nema gotovo nikakvo lekovito delovanje kad je prerađen u pivu. Pivo nije lekovito.Iako je hmelj priznat kao lekovita biljka, ipak mogu nastati i negativne posledice njegovom pogrešnom upotrebom. Uzet u većoj količini hmelj izaziva trovanje koje se manifestuje kroz: gađenje, povraćanje, glavobolju, usporavanje cirkulacije i tako dalje. Neke blaže posledice koje hmelj moze imati na naš organizam su blaga vrtoglavica i osip. Upotreba hmelja kao čaj se preporučuje uz preporuku poznavaoca fitoterapije.