Na kraju utabane staze, koja je činila granicu između vrta i bašte, raslo je veliko zovino drvo izuvijanih i isprepletanih grana. Bilo je idealno za penjanje i sakrivanje sa gustom i širokom krošnjom.
U vreme cvetanja, sitni, mirisni, beličasti cvetovi, obrazovali su cvasti velike kao pekarska tepsija za mali burek.
Želeći da pobegne od raznoraznih zaduženja koje je dobijala od svojih ukućana ili komšija, kao što su kupovina piva ili cigareta kod čika Arse bakalina, što je još i bilo blizu, ili kupovina sveže pečenih semenki svako posle podne, kod čika Toše pekara, što je iziskivalo savladavanje uzbrdice Miklošićeve ulice, često bi se, mala Sunčica, uzverala uz drvo i sakrila na njemu, udobno se zavalivši u „sedište“ koje su činile tri isprepletane grane i ćutala, ne odgovarajući na uporna dozivanja.
Silazila bi samo onda, kada bi njena baka Stana došla do ispod drveta glasno govoreći: Onome, ko se penje ili sedi na zovinom drvetu, vile će kosu zamrsiti da je neće moći ni jedan češalj počešljati i ispraviti.
Ne kažu ljudi badava za zovu da je to vilinsko drvo.
Sunčica je imala dugačke, prirodne feder lokne i nikako nije želela da joj se zamrse više no što ih je ona svojom živom igrom svaki dan sama umrsila, a češljanje pred spavanje joj nikada nije činilo zadovoljstvo. Naprotiv.
Svoju baka Stanu je neizmerno volela i slušala je bez pogovora iako joj nije bilo sasvim jasno, zašto ide da joj kupi samo pet cigara pre podne, pa opet još pet, posle podne?
Zovino drvo je bilo njeno omiljeno mesto za sakrivanje, a služilo joj je i kao osmatračnica. Sa njega je lepo videla šta se dešava u susednom dvorištu, naročito kad bi započeli sa berbom trešanja ili crnog, hamburg grožđa.
Vešto skliznuvši niz jednu zovinu granu, koja se spuštala preko zida koji je delio dva dvorišta, Sunčica bi se, kao slučajno, obrela baš u vreme berbe i naravno, dobijala bi uvek punu korpu trešanja ili grožđa od baba Vide i deda Vidoja.
Njena baka Stana u svom vrtu nije imala trešnju, a ni grožđe hamburg, već samo crno i belo grožđe otelo. Ali, imala je zato puno šljiva, oraha, jabuka, a u bašti puno cveća; jorgovana, perunike, zumbula, lala, spomenka, zvezdana, božura i duvančice.
Posle zovinog drveta, Sunčica je najviše volela duvančice, cveće svežeg, opojnog mirisa koji se širio sve do komšijskih dvorišta, naročito julskih večeri kada bi njena baka Stana ili ujak Rale, zalivali cveće.
Visoka, zeljasta stabljika svetlo zelene boje, listova kao u biljke duvan, po kojoj je i dobila ime, na čijem je vrhu cvetao beli cvet oblika trubice sa pet, zvezdasto raspoređenih, somotastih latica i od čijih bi prašnika Sunčici požuteo nos kada bi ga mirisala, krasila je najveći deo baka Stanine bašte, čineći da ona liči na beli, mirisni tepih po kome je tu i tamo raslo sve ostalo cveće.
Ni jedan ulični prolaznik nije ostajao ravnodušan pri pogledu na njenu baštu, samo bi im u očima zaiskrilo čuđenje kada bi saznali da ti mirisni cvetovi imaju tako jednostavno ime, duvančica.
Sunčici je to bilo najlepše ime za cvet, posebno zato što bi joj prvom procvetalom duvančicom baka Stana okitila kosu govoreći joj: Moja Sunčice, moja duvančice!